tupi-kut

Evo me, nakon nekog vremena, opet ovdje.

Nisam odustala od ''blogiranja'', ali kroz moju NetŠkolu morala sam napraviti novi blog na Wordpress servisu. Nekako mi je preteško raditi na više strana, ipak sam ja početnica, pa se odlučih za tu drugu varijantu. Nije da sam silno napredovala, ali nekako se snalazim.

Pa, ako ste već bili na ovom blogu - svratite malo i ovdje

Ovu pjemu poslušam svaki dan; nadam se da ćete uživati kao i ja!

Danas sam kreirala taj novi blog i stala, jer ne znam kako dalje, pa čekam novu lekciju.

Taj sam novi blog, onako impulzivno,  nazvala ''takolijepzivot''. (Nemojte ga googlati jer još se ne pojavljuje.)

Namjera mi je bila napisati nešto što bi vam objasnilo zašto sam upravo tako nazvala blog.

I na samom početku sam zapela.

Odmah sam pomislila promijeniti ime bloga, ali to se, čini mi se, ne može. Onda je, možda, najbolje da napravim novi, sa normalnim imenom. Jer, ja zbilja ne znam kako opravdati  ''takolijepzivot'', kad je moj život sve samo to ne. Da ga nazovem ''zivotjekatastrofa''?  To bi bilo gotovo OK.

U mirovini sam, mirovina je mala, moram raditi da preživim. Ali to je sudbina gotovo svih umirovljenika, pa što se onda žalim? Nalazim razne poslove, ne biram, sretna sam da mogu raditi. Još sam vitalna, mogu biti zadovoljna svojim zdravljem i kondicijom. Naročito  kad se usporedim sa nekima mojih godina, koji su ili bolesni ili potpuno bezvoljni. Ne znam kakve brige i probleme imaju, a možda su jednostavno takvi.  (Dalje)

Najviše me, nekako, smeta kad ljudi kažu kako sve dolazi od kuće, da je za sve kriv tzv.  ''kućni odgoj'', roditelji su to nešto loše usadili u dijete… Ja se, vidite, sa tim ne slažem, barem ne u potpunosti. Zar niste nebrojeno puta vidjeli dvoje djece istih roditelja od kojih je jedno super pristojno, odličan učenik, sve 5, a drugo sušta suprotnost? Kako je to moguće kad su ih na isti način odgajali isti roditelji? Moguće je, itekako. Mislim da nismo ni svjesni koje gene djeca povuku  i od koga iz familije, nekog daljnjeg rođaka. Svojoj djeci sam nastojala usaditi iste vrline, ponašanje i odnos prema drugima. Ali, nisam uspjela jednako.  (Dalje)

Neki dan krenula sam u kraću šetnju. Imam sreću da se u blizini mog stana nalazi jezero, uređeno prije nekoliko godina. Zaista je lijepo, onako u predvečerje, prošetati oko tog jezera. Svuda uz šetnicu prepuno je cvijeća, sve u svemu odlično mjesto.

Istina, tog se jezera sjećam dok je bilo još ''divlje'', obična šoderica. Dolazili smo se tu kupati mada nije bilo ničega. Proveli smo tu mnoge dane, uživali i divno se zabavljali. Mogu iskreno reći da mi je takvo jezero bilo draže nego ovo danas.

Da li to mene ''pere'' nostalgija?

Ali, nisam o tome htjela pisati. (Dalje)

Akcije solidarnosti postavljene su naopako. Zašto tako mislim?

Negdje postoji netko kome je potrebna pomoć, da li je to pojedinac ili neka udruga ili skupina građana – nije važno. I onda se organizira akcija prikupljanja pomoći, bilo prigodnom prodajom, bilo uspostavom tzv. Humanitarnog telefona 060, gdje se pozivom donira novac.

I kako to sve funkcionira? Na nekom Trgu, ili već negdje, postavi se štand na kojem se prodaju narcise, mimoze, karanfili, krafne ili već nešto, ovisno o namjeni akcije. Tu, za tim štandom, cijeli dan, svaki sat do dva, izmjenjuju se slavne osobe, počev od pjevača, glumaca, nogometaša, političara (ovi zadnji naročito vole sudjelovati u predizborno vrijeme). Oni, uz širok osmjeh, prodaju to-već-nešto. Građani, od kojih su mnogi na rubu toga da je i za njih potrebno skupljati priloge, kupuju. Od srca daju priloge za nekoga tko je u još težoj situaciji od njih samih. Čine to rado, velik dio njih i zbog toga jer dođu blizu neke ''zvijezde'' što inače ne mogu. A svi ti slavni, koji su toliko bogati da bi sami mogli kupiti sve što se prodaje, daruju, zamislite, svoje vrijeme. Zar to nije ''divno i velikodušno'' od njih? Taj dan tak-i-tak nisu imali nikakvu gažu, pa su si došli malo skupiti ''bodove''.

Mislim da bi za tim štandovima trebali stajati i prodavati upravo oni za koje se skuplja, tj. njihovi predstavnici. A kupovati bi trebali ovi  ''silom hoću biti human'', pa nek'  se pokažu i plate svaku narcisu po 100kn.

To bi, po mom mišljenju, bila na pravi način postavljena akcija.

A što vi mislite?  

Prvi dani odraslog, samostalnog života prošli su mi u podstanarstvu, kroz deset godina promijenila sam gotovo isto toliko najmodavaca, što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga.

A onda sam, sad već isto davno, dobila svoj prvi stan, gotovo u centru grada, u stambenoj kući sa šest stanova. Ja u prizemlju. Nešto savršeno i – moje. Danas sam još uvijek u tom stančiću, iako sam u međuvremenu imala jednu petnaestogodišnju ''avanturu'', tj. živjela sam  u jednoj obiteljskoj kući sa velikim dvorištem. Ali, to i nije važno za ovu priču.  (Dalje)

Danas sam sasvim slučajno naišla na jednu pjesmu, koja me baš dotakla. Sjetila sam se kako smo kao mladi imali razne simpatije. Neke od njih su prerasle u ljubavi. Iz mojeg razreda, jedne gimnazije, čak su tri takve ljubavi završile brakom. I danas, nakon toliko godina, ti ljudi su još u braku. Da li su ikad požalili što nisu imali i neke druge ljubavi, da li su sretni i danas? Ne znam, ali znam da ima onih koji su bili ludo zaljubljeni, ali osjećaji im nisu bili uzvraćeni. Da li oni to ikad zaborave, te školske patnje, ili se povremeno sjete, pa ih mašta ponese – kako bi bilo da je bilo drukčije?

Za sve kojima je ostala samo želja za nekim ili nekom, evo ove divne pjesme:

                                                 Želja

Želio sam te danima, želio godinama
i želja je bivala sve veća, a nada sve manja
i umirao sam pomalo od želje i beznađa
i umro sam sasvim i više me nema,
a želja je moja uvijek živa ostala
i bez mene živi, u zraku izgubljena.
(1964) 

                                                                                                         Nikola Miličević
                                                                                      ( 1922 - 1999 )  

Uz ovaj video htjela sam nešto i napisati, no izgleda da sam napravila ''grešku u koracima''. Vjerojatno sam najprije trebala napisati tekst, pa onda ubaciti video-link. Sad to ne znam popraviti. No, dobro - bit'  će bolje drugi puta.

A htjela sam reći da me ta pjesma uvijek podsjeti kako sam nekad voljela plesati!

Super!

Uspjela sam sa prvim člankom, baš sam ponosna na sebe.

Malo me muči ubacivanje slika ili videa, ali nadam se da ću uspjeti. Moram još jednom pogledati lekciju, pa ću se javiti.

Vjerojatno ste sasvim slučajno naišli na ovaj blog, ako već niste to učinili klikom na link koji sam vam poslala.
Najprije želim reći zašto sam uopće kreirala ovaj blog. Naime, počela sam ''pohađati'' Net školu i, eto, dobih zadatak stvoriti blog. Odmah ću vam objasniti da je Net škola besplatna edukacija početnika kroz niz lekcija koje stižu mail-om. Savršeno! Idealno za one koji žele nešto naučiti, a nemaju mogućnosti to platiti. Hvala onima koji su to omogućili.

Namjera mi je pisati o nekim mojim razmišljanjima, a vjerujte, ima ih mnogo.
Naime, imam dosta životnog, radnog, bračnog i roditeljskog iskustva, pa sad kad sam u mirovini, mogu to, baš, i podijeliti sa vama. Odnosno sa onima koje to interesira.

Ovo je bio uvodni post, samo da nekako počnem. Nadam se da vam se uvod svidio i da ćete ponekad svratiti na ovaj blog.

• Avgust 2011 [4]
• Jul 2011 [9]

• Generalna [13] 

• Moj novi blog
• Nana Mouskouri: '' A place in my heart''
• Idemo li svi ovom cestom?
• Život je lijep
• Teško je imati djecu (2)
• Teško je imati djecu
• Solidarnost i socijalna osjetljivost
• DOBROSUSJEDSKI ODNOSI
• ŽELJA
• Zabrljala sam