tupi-kut

Danas sam kreirala taj novi blog i stala, jer ne znam kako dalje, pa čekam novu lekciju.

Taj sam novi blog, onako impulzivno,  nazvala ''takolijepzivot''. (Nemojte ga googlati jer još se ne pojavljuje.)

Namjera mi je bila napisati nešto što bi vam objasnilo zašto sam upravo tako nazvala blog.

I na samom početku sam zapela.

Odmah sam pomislila promijeniti ime bloga, ali to se, čini mi se, ne može. Onda je, možda, najbolje da napravim novi, sa normalnim imenom. Jer, ja zbilja ne znam kako opravdati  ''takolijepzivot'', kad je moj život sve samo to ne. Da ga nazovem ''zivotjekatastrofa''?  To bi bilo gotovo OK.

U mirovini sam, mirovina je mala, moram raditi da preživim. Ali to je sudbina gotovo svih umirovljenika, pa što se onda žalim? Nalazim razne poslove, ne biram, sretna sam da mogu raditi. Još sam vitalna, mogu biti zadovoljna svojim zdravljem i kondicijom. Naročito  kad se usporedim sa nekima mojih godina, koji su ili bolesni ili potpuno bezvoljni. Ne znam kakve brige i probleme imaju, a možda su jednostavno takvi.

Ima ljudi, tu naročito mislim na umirovljenike,  koji jedva dočekaju da sretnu nekoga koga dugo nisu vidjeli, pa počnu na dugačko i široko opisivati svoje muke sa zdravljem, sa djecom sa financijama…A oni sami djeluju nekako zapušteno i nemarno. Moj običaj je da nikad iz stana, ni u najbliži dućan, ne izađem barem donekle sređena: uredno obučena (a ne onak'   ''za po doma''), malko našminkana, pa kad nekog sretnem namjestim osmijeh. Moj odgovor uvijek je:  ''…odlično sam, super mi je..''. Jednostavno ne želim da me netko žali ili, još gore, uživa u mojoj nevolji.

Ljudi su danas tako bezosjećajni i hladni da je to zapanjujuće. To sam se uvjerila kad sam, onako gotovo slučajno, u društvu prijateljica (da li?) spomenula neke probleme koje imam (vjerujte mi da su stvarni) – odmah se krenulo na novu temu o pločicama, cipelama i trivijalnim stvarima. Jasno da nitko ne želi da mu se kuka, ali sve moje poznanice znaju moju ''rak-ranu'', ali ne žele slušati o tome. Normalno da ne žele, ali zašto me onda uopće pitaju? Iz pristojnosti? Kakva je to vražja pristojnost kad ni ne sačekaju odgovor?

Povremeno mi se dese neke stvari koje me baš razvesele i na neko vrijeme zaboravim da mi je, u stvari, vrlo teško u životu. Tako je bilo i nedavno. Naime, prije nekoliko godina, nagovor mojih sinova, počela sam se baviti statiranjem. To vam je jako zanimljiva zanimacija. Pojavila sam se nekoliko puta u jednoj seriji, sa par rečenica, a i u nekim reklamama. A ovo zadnje …WOW…imala sam ulogu! Snimalo se tri dana na nekoliko lokacija po gradu. Ekipa za 5+, sve mladi ljudi koji su imali strašno puno razumijevanja i beskrajnog strpljenja. Sve je tako dobro prošlo da sad jedva čekam kad će se to prikazati na TV-u. A znate što mi  je bilo najbolje? Dali su mi ulogu žene čiji je lik 10 godina mlađi od mene! I nitko nije komentirao da sam prestara ili tako nešto. Ma, to me stvarno oduševilo!

Moji problemi i brige, moje nezadovoljstvo situacijom i životom uopće, naravno, nisu nestali. I dalje su mi svi dani manje-više isti, čista borba za preživljavanje.

Kad bi barem bilo više takovih i sličnih događaja, kao što je ovo što sam opisala. To je bilo kao kad neka zraka svjetlosti probije u tamnu sobu. Možda bih tada iskreno mogla reći: ''…i u ovim mojim godinama život je tako lijep…''

Možda sam podsvjesno, zbog toga, novi blog nazvala  ''takolijepzivot''

• Avgust 2011 [4]
• Jul 2011 [9]

• Generalna [13] 

• Moj novi blog
• Nana Mouskouri: '' A place in my heart''
• Idemo li svi ovom cestom?
• Život je lijep
• Teško je imati djecu (2)
• Teško je imati djecu
• Solidarnost i socijalna osjetljivost
• DOBROSUSJEDSKI ODNOSI
• ŽELJA
• Zabrljala sam