tupi-kut

« ŽELJA | Main | Solidarnost i socijalna osjetljivost »

DOBROSUSJEDSKI ODNOSI
2011/07/27,15:19
Da li je bolje i ljepše živjeti u stanu, u stambenoj zgradi, ili u svojoj kući sa dvorištem? U svom životu imala sam svakakva iskustva. Kao dijete živjela sam u naselju sa malim kućama od po jedan do dva stana. Imali smo dvorište, a najljepše od svega - imali smo ulice, na kojima smo se slobodno igrali. Jer u to vrijeme, kad sam ja bila dijete, automobili su bili prava rijetkost. A i bicikl baš nije imao svatko. A imali smo i livade i parkove, u najbližem susjedstvu, gdje nisu vrebale nikakve opasnosti. 

Prvi dani odraslog, samostalnog života prošli su mi u podstanarstvu, kroz deset godina promijenila sam gotovo isto toliko najmodavaca, što iz objektivnih, što iz subjektivnih razloga.

A onda sam, sad već isto davno, dobila svoj prvi stan, gotovo u centru grada, u stambenoj kući sa šest stanova. Ja u prizemlju. Nešto savršeno i – moje. Danas sam još uvijek u tom stančiću, iako sam u međuvremenu imala jednu petnaestogodišnju ''avanturu'', tj. živjela sam  u jednoj obiteljskoj kući sa velikim dvorištem. Ali, to i nije važno za ovu priču.

Bitno se razlikuje odnos ljudi u, da tako kažem, privatnim kućama od suživota sa stanarima koje ni ne morate nužno poznavati. Obično u kući žive dvije do tri porodice, koje su vezane nekim rodbinskim odnosom, pa se i poznaju i mnogo lakše rješavaju neke nesporazume. No, u stambenoj zgradi – to je već druga stvar.

Naša zgrada ima dva kata i, naravno, nema lift. Zašto je lift ovdje važan? E, vidite, zato što na drugom katu u mojem ulazu, stanuje jedan stanar koji me izluđuje. Cijele godine, i zimi i ljeti, on nosi klompe. Ništa to ne bi bilo strašno kad bi te klompe imale gumeni potplat. Vjerojatno se poderao, a gospon susjed to ne želi popraviti. Kad on krene sa drugog kata niz kamene stepenice, cijela kuća odzvanja. I tako svaki dan po nekoliko puta. Možda sam ja cendrava, ali, vjerujte, da to može čovjeka izluditi.

Još jedan divan običaj ima taj isti gospon. Sjedne vani na klupu, koja se nalazi točno ispod mog prozora (ja sam u prizemlju), zapali cigaretu i krene razgovarati na mobitel. Dim mi ulazi direktno u sobu, pa sad, u sred ljeta, moram zatvoriti prozor. A i ne slušaju mi se njegovi privatni razgovori. Svoju ženu, kad ju zatreba, ne nazove tim istim prokletim mobitelom, nego ju doziva prodornim ''fućkanjem'' i deranjem.

Pitam se da li je on malo ''pomaknut'' u glavi ili sam ja preosjetljiva? Najgore od svega je što zbilja ne mogu ništa učiniti: on je prenapuhan da bi shvatio moj problem, sve to radi po danu i na javnoj površini. I nemreš mu ništ'!

Pa, sad mi recite da li je bolje stanovati u stambenoj zgradi ili u ''svojoj kućici-svojoj- slobodici''?    

Komentari

Dodaj komentar





Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS Powered by LifeType and blog.co.yu